Saturday, March 17, 2018

Natpisi na stećcima: Mudrost bosanskih predaka




Stećci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima.
Najviše podataka za historičare daju natpisi koji karakterišu manji broj stećaka. Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su sahranjivani ispod stećaka, a i različitim vjerskim pripadnostima. Time je opravdana postavka o stećcima kao nadgrobnim spomenicima stanovnika srednjovjekovne Bosne.
Najpoznatiji stećak na prostorima Bosne je Zgošćanski stećak nađen u okolini Kaknja. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači, kao što je Đorđe Stratimirović, uzimaju da se radi o grobu Stjepana II Kotromanića. Zgošćanski stećak se sada nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najpoznatija nekropola u Bosni i Hercegovini je Radimlja kod Stoca.
Stećci su danas najvažniji spomenički dokaz predosmanlijske Bosne, najupečatljiviji materijalni simbol vremena od 13. do kraja 15. stoljeća. ”
Međutim, time nipošto nije objašnjeno sve, pa čak ni djelić onoga što oni skrivaju. I dok bh arheologija ne bude dovoljno moćna da ih podrobno ispita i shvati, evo sami mali dio blaga koje oni skrivaju, samo mali dio natpisa i poruka naših dalekih predaka; vidjet ćete da su bili veoma misaoni ljudi čija su osjećanja ista kao i osjećanja savremenog čovjeka; da su ih brinula ista vječna i egzistencijalna pitanja koja brinu ljude oduvijek i na koja još niko nije mogao dati odgovor.
Na zapisu sa stećka iz mjesta Gornje Hrasno kod Stolca, koji datira iz 1258. godine, pominje se klesar sa imenom Dražeta. Zapis govori o čovjeku koji je imao puno mogućnosti, širok prozor ispred sebe, ali nije ostvario ništa jer je oklijevao. Zapis je sljedeći:
„A se leži Ljubljen u Vrhbosni rožden u Vrhbosni zakopan na svojini na plemenitoj.”
„Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah.”
„Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno raždaju nova i nova godišnja doba.”
„I u sobi gde bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.”
„I mišljah mojom smerti sve će to konačno stati. Al nije i moja smert sve starša i sve tješnja je.”
„Kam mi usječe Dražeta a zapis upisa Husan ne da pokažu da bjeh već da me višlje neima. Ljeta Gospodnjeg 1258.”
A se lezi Toloje.
Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi san.
Mozda mi se sada zdesi ono sto zeljeh da mi se zdesi u zivotu.
Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven, s`Bozijom pomocju i svojih vjernih, a s nijednom inom pomocju, nego on sam.
Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima nista, do ponovo ti sam.
Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al`uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Clovjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.
A se lezi Sulduk a usice kam otac.
Boze, mir daj snu duse njegove, a Ti i ja poravnajmo ratcune. Vas ste troje u jednome, a ja sam sada sam, ali i sam ne bojim se vas troice.
Ako je nepravda Bozija volja, tada je moja sudba biti protiv Boga.
Clovjekov sine, ne privali ovi kam sina mojega, on je spomen, i nek takav i ostane, Bozije greske.
Za mir moje duse ne pitaj, ona svoje smirenje vise ne moze nac ni na ovom ni na onom svjetu.
A se lezi Didodrag Gojak, na svojini, na plemenitoj u Zahumlju.
Zasto me mati rodi?
Jer, ovdi ima vislje laznog suncevog zlata no snova, vislje vjetra no dobrih rijeci, vislje praznine no ljubavi, vislje lazi no istine, vislje uzimanja no davanja.
Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune slatkih sanja vetc burad puna gortcine.
Zasto me mati ti rodi?
Da budnem zedan, da budnem gladan, umoran, tujzan,….i da me ti vode napojis, sirom i hljebom nahranis, cistom posteljom odmoris, osmijehom razveselis.
O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije, da to hotce da uradi Kosara. Al` ona to netce. Hotce, al` drugomu. A ja hotcu samo nju.
I zbog toga zgiboh. Al`, mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ruzna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutce istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad ce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi.
Al` ja tad, mati, iz neba nejcu doc. Ozgo tcu sve to samo glidati.
Zbog tog zmreh majko mlad. Al` zbog toga budutceg trena, vridlo me i rodit.
Ti putnice, koji moju patnju sada znas, ne privali mi biljega, a privalis li ga Bog ti jos terzi na tvoje tijelo stavio.
1167 godne, kad bjehu pune vlkova sume.
…. a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotcarenje za oblak kadar postane voda.
1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju…
A sej lezi pocteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj. U to doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muz u Dubravah bih.
Ondak kad sam mogao nisam htio, sada kada hotcu ne mogu ratsiriti krila. Takva mi kob. Nisam otcajavao onda netcu ni sada.
Al vidim da svi koji lete slete i da niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom hrabrostcu, pa netcu ni ja dovijeka ispod ovog kamena sa svojijem strahom.
Pristupite i zalite me, al ne popirajte me nogami, jer tcete biti vi kako jesam ja, a ja netcu biti kakovi jeste vi.
Usijetce Veseoko Kukulamovic a pisa Gost
1203. oko Velike Gospojine.
A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne. Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda, lezi samo biljeg njegov, jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji, tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i dusi mojoj strani.
Kulinu, matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal.
I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih.
Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi.
Blagosloven ko procita i zmisli se, a lud koji privali.
Ljeta 1205, godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin.
A se lezi Stanac Godinov sin, na svojini, na plemenitoj, v Bosni.
Ne ubi me sedam rani od strijela, kopja i sjekre, ne prozdra me ni jena sumska zvijer, ne proguta me rijecni vir, ni oganj ni zima mi ne zmetose trag.
Ubi me Sipara jerbo mi se obecala a za drugog otsla.
Prosto joj bilo sve, al ja tcu naseg sina i dalje da sanjam, makar sada sam.
Ne zvalite mi ovi kami. To su moje otci tkroz koje i daljse zvijezde i Siparu gledam.
1209.ljeto v listopad mjesec lijep, al tujzan, jer nijma vislje onog tso bi, a nijma ni onog tso tce nekad opet bit.
A se lezi Dobri Gost Misljen, prave vjere Bosanske. Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na mojim milu kucnicu Badacu.
Ti, koji prolazis, projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. Zalud ti je taj posao. Nasi su dani izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim.
Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci, na putu kojim hodis.
I da znas, vise vrijedi crv koji se sad kretje, no sva dobra djela koja zajedno ucinismo za zivota svojih i Badaca i ja. Kam nam usjecen je godne 1273 po Gospodu u Kocerini, na plemenitoj zemji, a pisa Dabisa..
ZAPIS SA STEĆKA IZ 1303. GODINE
A se lezi Prijezda Viganj, na svojini, na plemenitoj ukraj Jajca.
Hodih, al`ne dojdoh. Gradih, al`ne zgradih. Sadih,al`ne znjeh. Govorih, al`ne iskazah. Voljeh, al`ne bijah voljen.
Sad odoh, a ne pise mi se za vratit. A stio bih, jer nist ne zavrsih.
Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit. Ni ti nisi zavrsil sve sto si zmislil.
1303 po vremenu Gospodina, a Stjepana Bana trinaesta v Bosni..
ZAPIS SA STEĆKA IZ 1327. GODINE
A se lezi Dinko Vlkac, mladji od dvaest proletja, a berzi od jesenjeg vjetra.
Ubi me na nevjeru Semrad, lojs sin od gorjega otca Zleba izdanek.
Bozje, Ti ak hos, i ak moz, oprosti im. J a nit molgu, nit hotju, nit njem, ni teb ni ojnom kog kam ovi pokriva.
Kam usijetce Vitaca, a biljeg upisa Miltos vojenom ruhkom, ali samo ono tsto mu ona rijetce.
Boze, ako ovud projdes i projtcitas Dinkov kam jos dulgo cemo se glijdati u otci. U godini Gospoda nasega 1327, kad u Bosni bjese Stjepan Kotromanic Ban..
ZAPIS SA STEĆKA IZ 1377. GODINE
….. ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetcnost nadzivio.
1377., kad Kralj nas bjese Tvrtko.
ZAPIS SA STEĆKA IZ 1389. GODINE
A se lezi Tanisa Crk od Kraljeve Sutjeske, od Kralja voljen, al`bez slobode, ko lovacki pas Kralju dodijeljen.
Zivjeh, al`vodom ne zagasih zedj, nit plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i zedj vratjahu vsvaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al` za taj dan druktciji.
I stalno misljah na Tebe, Gospode, i sa molitvom Tebi sklapah obnotci otci svoje, i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah, kao tsto se zjutrom otvaraju prozorji i dverji doma tvojega i mojega.
I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al`Ti se ne pojavi, niti mi se Ti obznani. Samo muk. I rodi se sumnja u dusi mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s` tom terzkom mislju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi docekat spasenje.
Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono sto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase..
ZAPIS SA STEĆKA IZ 1402. GODINE
A se lezi Linil, Gostja Hotjena najstarsi sin. Mlogo sam hotjeo, al sad vidjim da liscem u lisce s` kami nejma razlika izmedju lisca.
I dervo mojze bit ogromno ko hum, al` listje mu pajda uz korijenje.
Kuda ijdes clovjece? Zar ti je vetja pamet u noghami no u glavji?!
Biljeg usjetce najstarsem bratju najmladji Borjen, a pisa dijak Sanko. V Vrhbosni ljeta Gospodina naseg 1402..
ZAPIS SA STEĆKA IZ 1405. GODINE
A se lezi Ljuben Dragota na svojini na plemenitoj.
Zmreh i ni mi zal. Tersko mi je tsto ne prejskotcih zijd vrejmena, tsto nejmadoh tri sin i tri tscerji pa da se usestostrujcen vrejmenu izrugujem.
Tog mi zal a ni zivljenja. Ne krejti u moj kam, jer ja nikgoh nejmam da ga obaljenog vrejti.
Ispod nisu samo moje kostji vetc moja zla sudba koja nejkog da zjasi vrejba.
1405. po Gospodu godne.
A se lezi Asta, Bogcina Zlousica ksci, a ne lezi mi se.
Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projsetala i onaj poljubac sto si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo zal, ni stid.
Namjernice, ne tici mi kam, nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja tek sad znam kako dusu perze neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovase sretni, a ja zmreh.
A se leze Krksa i Kalija na svojini, na plemenitoj u Kljucu. Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muz i zena i Bog nam dade mnogo djece.
A onda dvaest godin poslje naseg prvog zajednickog listopada, gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo razlicito i pozeljesmo razlicite zelje.
I zatcudismo se da nas zajednicki zivot utcini razlicitijim nego sto ranije bjesmo.
Kad Krksa zmre, za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci, no sto u zivljenju bjesmo.
Al` ako nam kostji razdvojis jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatcno i u nasoj drugoj smerti.
1447 godine, kad Kraljem Bosne bjese Stjepan Toma(š) Ostojic.
A se leži Milac Povržen od Gornjih strana na svojini na plemenitoj u Bosni.
Kad proljetje dojde po ko zna koji put i moje bi pomahnitale kosti negdi išle za mirisom nekih starih, tajnih i tuđih ljubavi. A i život mi takav bješe. U snovima bjeh ko planina, u mislima vitez, a u životu paž. Ne prevrni moj kamen, mogao bi vidjeti kako ćeš izgledati i ti.
Dvadesetog dana veljače 1165. godine Gospodnje.
Zapis is 1449.
A se leži i Kulduk iz Soli
Da mi se ispod biljega dići svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život.
April 1449. godine gospodnje.
Zapis iz 1192.
A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nekt se znade da odtad otkad u polju se na me postavi taj biljeg, kojino usijetče mi brat, višlje ni putnici po zemji ni zvijezde po nebu ne mogu da zlutaju.
Mrtav postah putokaz.
1192. ljeta po Gospodu u mjesec sječanj kad bje mlogo hladnije živom no mltvom.
Zapis iz 1417.
A se leži Hlapac Tihmilić.
In ovaj kamen svojim ruhkama usjekoh sebi za života da in mltav vijekovma mohgu jedn dulg san iz života da sanjam.
In da je blagosloven tko tće projti in proklet koji prevaliti.
1417. po Gospodu u lipanj.
Zapis iz 1334.
…a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina.
I sada sam ja ja, grizem kamen iznutra. 1387. ljeta po Gopodu
Ne prevrni moga biljega jer tće sve tšto je nada post iluzija i trepnja.
Po Gospodu 1334. Ljeta.
Zapis iz 1288.
A se leži Klut od Dolnjih strana sin.
Legoh, jer se zmorih. Nisam vjerovo, al sad znam da nikdar nije isti človek onaj kojino sajdi dlvo i onaj kojino se u sjeni dlveta odmara.
Dulgo sadih dlveta i ni mi tohga žal. Žal mi je što stajdoh.
Sujza koju pusti ona koju voljoh terža mi je no ovi kam koji na me ona stavi.
I da se ne zboravi ko bjeh zapis mi ona stavi da sam cjel svoj vjek sajdio dlveta, a da se odmaram u sjeni ovi kami.
v drugi vtorak v kolovozu 1288. godine.
Zapis iz 1317.
A se leži starac Radin, koji na zemlji Bosni bješe pravi sin, sada na svojini na plemenitoj u Vrhbosni.
V ime i otca i sina i svetoga Duha tražio si u sebi dublje no što tvoja dubina bješe i šire no što tvoja širina bi.
U sve si u školjci duše svoje dirnuo, sve osmotrio, al ni Njega ni sebe nikada nisi dotaknuo.
Kako si sada, dok ležiš nepomičan, suvišan u proljetnoj kiši, jer spoznah da iznad i ispod zemlje vrijeme drugačiji smisao ima i druge puteve kojima teče. Držao si se rala, jer ti to tako rečeno bješe, i druge si savjetovao da ga se čvrsto drže, al’ sad ti je toga žal, jer voljeo bi da si se držao jarbola, jedra i vjetra i dotakao neki nedotaknuti žal.
Blaga ti bila ispod tvoga kama starče Radine vječna tama.
Dubok je predubok tvoj san, al još dublja je java.
Napisa Prehten, sin njegov, onaj što jedriti ode… 1317. ljeta vzalud čekajući da se Gospod ponovo javi.
Zapis iz 1313.
A se lezi dobri junak Krac Obodan na svojoj zemlji na plemenitoj bastini tu u Bosni gdje ni zemlja kostima nije pretvrda ni vjecna notc tako dulga kao tsto to drugdje jest.
Ovi kam je, svojeglavi brate, kutca u koju moz utc al iz nje nemres izc.
A i vislje kud bi?
Da te tak starog djetca tvoje djetce ponovo pameti utce, a najstarsi sin da ti odmjeri od sake do lakta, ko tsto nekoc ti odmjeri otcu nasemu.
Dobro je dok sve imade svoje vrijeme i svoj tok.
I neka se ne ponovi ono kad su mora potcela da oticu rijekama.
Zelim ti dobar san dusi brate Obodane i jos puno unuka da ti kam zapisavaju ko tsto si ti zapisavo kam djeda nasega, pa ti od te i take radosti kosti do Neba vristale.
Govorase brat Ozrko, a pisa tsto tcu Ivanis.
1313. ljeta u mjesecu rujnu.
Zapis iz 1345.
U davno u slavno doba legoh tujdi na svojini na plemenitoj ja Prehten Kuklec v Bosni.
Kam mi usiče Ljubljen Miotoš, a zapis ureza dijak Hlapac.
Ja im srebrom platih za ruhke i znoj a Bog će im platiti za dobro djelo.
Ovaj biljeg su vrata na koja izađoh da se višlje ne vretim, al nigdi ne odoh.
I sad sam tuder, sve vidim, sve čujem, samo me se ništa ne dotiče.
Tko mi biljeg obali i kostji razgasi Bog mu dal kostjima njehgovim istju sudbu, život pun lošljih ljudi i zlu ženu da ga žulji ko sjupalj zub. u lijepom mjesecu legoh u svibnju u godini Gospodnjoj 1345.
Va ime Boga Dobroga Dobri Bostjani digose ovi kam svoijem plemenitim ratnicim sto legose daleko od doma svojega da im biljeg bude na bastini u Bosni.
Kosti s bojnih polja im raznijese zvijeri, a tugu u zivima zalijeci vrijeme. Iz plasta njihove slave svake godine sve vise kopiladi izlazi. Odakle li samo dolaze?
Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve sami licni porazi.
Da je blagoslovena ruka koja sijece i pise, a prokleta koja prevali. 1449. u kolovoz.
Zapis iz 1322.
A se lezi na svoijoj na plemenitoj bastini Sermorad Ozrkov i duhgo mi ti je lejzati.
Kad mimo mohga kama projdes, ako ti se zelja javi da se Bogu za mir morje dujse pomolis ti se tad za svoju dujsu pomol, a za moju nejmoj.
Za mir moje dujse ti samo spohmeni ime Grubacino i moja tce dujsa do sljedetceg proletja da treperi i moj dobri duh da je sanja.
A ahko izgovoris ime njejzino nehka ti Bog da puno dobrih ljudi na tvom putu ma kud iso.
V sedamnesti dan v ozujak godne 1322. po Gospodu.
Zapis iz 1209.
A se lezim rad na svojini plemenitoj. Ime mi Vlk ot Humske zemje sin. Ono tsto tcu ti rejti ti privati al nejmoj mi vjerovati.
Tij si ti, ja sam ja pa nam ni istine ne moraju biti iste. Kad budnes ko ja svedi svoj ratcun tko tsto svedoh ja svoj.
Ne najdaj se da tce biti vjetcno ono tsto tce tek dojti, al ni ne zali za onijem tsto je projslo.
Vetcina ljudi ima malo znanje a velka otcekivanja. Oni tce zato uvijek optuzivati jutce za ono tsto tce im se dejsiti sijutra. Ti voli trenutak u tkome jesi i usne koje te jube.
Kasnje tce ti kostji ko sada moje mirno snivati ispod terzka kamena. Ne prevali mi biljega mojega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumijes sada ti mozda me razumjedne tvojega sina neki sin.
V proklet dan legoh v godini 1209.
ZAPISI BEZ DATUMA I IMENA
Postoji još mnogo zapisa na kojima je vrijeme izbrisalo i ime i datum, ali su rečenice čitke i britke. Nešto od toga donosimo i ovdje. Čovjeka se posebno doimlje rečenica da ”Nebo postoji da bi ti, misleći da ćeš skočiti u vječnost, lakše skočio u ništa”, ali i mnoge druge:
…… greske koje dugo tcinih sad zivotom svojim zovem.
…..Probao sam jednom davno, k’o dijete, divlju jabuku i to me stalno kroz zivot pratilo. Dobri Boze, zasto i u smrti isto je.
Oni koji nemaju sta da kazu obicno govore. Oni koji znaju istinu sute, a ……
Mi … … smrznute sjene koje cutke cekaju neko proljetce koje nikako da dojde.
Nije mi dosadno, jer nikad nisam sam. Skupljam ehoe tujdih neizgovorenih rijetci i …. a …. sklapam svoje svjetove.
…. u ovoj beskrajnoj sutnji ja slutim prisustvo i nagovjestaje tvojih, ne Bozijih koraka. Ako je to jos i Bozija kazna ja se toj kazni svojim ludim srdcem radujem.
…. i ovdje se k’o na zemlji bajno sanja samo sto se iz sna ne budi. A ako …..
Vjetcnoj tisini zvuk nije otkrovenje vetc k’o kravi trava, samo dnevna hrana.
…. jer Nebo postoji da bi ti misletci da ces skotciti u vjetcnost lakse skotcio u nista.
…. ti ne mres ni sebe da smjeris ……
….vjerovao si svojim rijetcima ne otcima i sad ti je zal. A ja bih tako volio da sam bio ti.
…. sve tastina je …… … nasukaces svoju dusu na svoje kosti.
…. nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh medju zvijezde i ……
Neispunjeni sni peku k’o prave rane od sjekre.
… ako ikako mozes ne dolazi. Ovdje si stalno sam. ….
….. i ne znas koliko si izgubivsi dobio.
….. ovdje se glasovi odljepljuju iz rijeci i niko nikoga nista ne razumije.
vec sam na drugoj strani, prepoznajem hodnike, andjele, …. volim te, al’ ti disi, disi, samo disi.
…… a nase vrijeme ce opet doci.
A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske.

Priča o Tvrtku: Vođa koji je Bosnu učinio najvećom kraljevinom Balkana




U hiljadugodišnjoj bosanskoj povijesti jedno mjesto, ono kraljevsko, uvijek će biti pamćeno imenom čovjeka koji je voljom stanka bosanskoga na njega prvi sjeo i upravljajući sa njega, a to je uspješno činio trideset i osam ljeta, ostvario ono što nikome, ni prije ni poslije njega, nije pošlo za rukom, banovinu Bosnu uzdigao do snažne, najjače kraljevine tog doba na cijelome Balkanu. Ime mu je Tvrtko, iz roda Kotromanića, od oca kneza Vladislava i majke, kneginje Jelene Šubić, posljednji ban i prvi bosanski kralj!
Stjepanov zavjet
Godine 1353. na samrtničkoj postelji u vladarskoj kući ležao je teško oboljeli, od bosanskog naroda obljubljeni, ban Stjepan II Kotromanić. Glas o njegovom tragičnom udesu izišao je izvan debelih bobovačkih zidina i brzo poput strijele prošao kroz ožalošćeni svijet. Nevjerica i tuga na svakom pedlju Stjepanove zemlje. Predosjećajući suđeni čas podiže iscrpljenu ruku da mu je posljednji put poljubi uplakana Elizabeta, kćerka koju predaje za zakonitu suprugu ugarskom kralju Ludoviku Anžuvinskom, a onda, umorni pogled zaustavi na licu mlađahnog Tvrtka, kao da mu, svjestan istine da iza sebe ne ostavlja sina koji bi ga naslijedio, u njegove dječačke ruke predaje Bosnu i zavjetuje ga na njeno čuvanje i slobodu. Kraj Tvrtka stajaše Vukac, njegov mlađi brat, i otac im Vladislav. Krajnjim naporom ban ih na trenutak nagradi blagim osmjehom i svi, ohrabreni tim prizorom, odaje napustiše noseći sa sobom nadu u njegovo ozdravljenje i ne sluteći da je to bilo njihovo posljednje viđenje.
Ban Tvrtko I Kotromanić
A onda, svečanost zaključivanja kraljevskog braka u Budimu zasjenila je vijest o smrti bana Stjepana II Kotromanića. Na imenovanje novog vladara nije se trebalo dugo čekati i odlukom zasjedanja bosanskog stanka izbor je pao na maloljetnog dobrog Bošnjanina, Tvrtka. Na prvim listinama što su izišle iz banske kancelarije nigdje nećemo pronaći Tvrtkovo ime, nego potpise njegova oca Vladislava i majke Jelene. U međuvremenu, 1354., dakle samo godinu nakon što je Tvrtko formalno preuzeo vlast u Bosni, umro je Vladislav i državnim poslovima u potpunosti je ovladala njegova ambiciozna supruga Jelena. Na ugarskom dvoru, gdje je već ustoličena njena zemljakinja Elizabeta, bosanka sa mađarskom kraljevskom krunom, pokušavala je Jelena da za svoja dva sina, i Tvrtka i Vukca, osigura podjednaku bansku upravu u Bosni. No, Ludovik za to nije želio ni da čuje. Njemu je, što nikad nije ni krio, na pameti bila Humska zemlja kao miraz koji je sa sobom u brak unijela Elizabeta. Slomivši simboličan otpor hrvatske vlastele Ludovik se okrenuo Bosni u namjeri da je potčini i stavi u vazalski položaj. Poslije stotinu godina tišine on se zamjerio bosanskim “krivovjernicima” i najavio protiv njih dva križarska pohoda kako bi ih trajno protjerao iz oblasti Usore i Soli. Dvije križarske vojske na Bosnu su krenule 1363. godine. Jednu, koja je u Bosnu prodirala dolinom Sane prema Jajcu, a kojom je zapovijedao Ludovik lično, pod bedemima grada Sokola, na Plivi kod Jajca, Tvrtko je sa svojim jedinicama do nogu potukao, a bolje sreće nije bila ni druga Ludovikova posrnula vojna. Ono što je od njih ostalo u paničnom bijegu preko bosanskih granica uspjelo je sačuvati živu glavu, ali ne i ugarski državni pečat koji je zauvijek izgubljen na nepokorenom bosanskom tlu, u Srebreniku.
Privremeno otklonivši opasnost spolja Tvrtko se najednom suočio sa prijetnjom unutrašnjeg bezvlašća. Sudjelovanjem bosanskog plemstva u sukobima s neizvjesnim ishodom ugrožena je bila Tvrtkova vlast, pa je bio primoran da sa majkom izbjegne i privremeno se skloni pod ugarsku zaštitu. Njegov brat, Vukac, koji je odrastao u sjeni svog uspješnijeg srodnika, zaposjeo je tron, ali samo za kratko, jer se već 1366. Tvrtko trijumfalno vratio u Bosnu i uspostavio red.
“Kralj Bosne, Srba, Pomorja i Zapadnih strana”
U vojničkom savezu sa najmoćnijim feudalcem u Srbiji, knezom Lazarem, zagazio je Tvrtko 1373. godine na teritorije onoga što se nekoć nazivalo Dušanovom državom i porazio Nikolu Altomanovića. Tako je pod Tvrtkovu vlast stavljeno Gornje Podrinje, dio Polimlja sa Gackom i manastirom Mileševo. Koncem 1374., kad je Tvrtko navršio trideset punih ljeta, u njegov život ušla je supruga, princeza Doroteja, kćerka bugarskog cara Ivana Stracimira, s kojom je izrodio jednog sina, Tvrtka II.
Mali predah između vojevanja uskoro je prekinut, pa je Tvrtko opremio bosansku vojsku i sa njom umarširao u Konavle, Trebinje i Dračevice, preotevši ih Đurađu I. Balšiću, ispravivši tako nepravdu koju mu je ovaj učinio. Kako je nekoliko godina ranije, tačnije 1371., smrću srpskog despota Uroša ugašena loza Nemanjića, rastumačio je Tvrtko da on, koji je po bakinoj liniji bio Nemanjić, polaže najviše prava na srpsku krunu. To je pravo potvrdio na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine, kada je, možda dvostrukim ceremonijalom, baš u osvojenom manastiru Mileševu, ili Milima kod Visokog, krunisan za “…kralja Bosne, Srba, Pomorja i Zapadnih strana”. Od tad, pa kroz narednih nekoliko godina, Tvrtkova vlast je bivala sve jačom, što su sa nepritajenim podozrenjem posmatrali dubrovački emisari. Posebno ih je uznemirila odluka Tvrtka da 1382. godine pristupi izgradnji Novog (San Stefana), novog grada na samom ulazu u Bokokotorski zaljev, ali im pravo ne bi ni osnivanje grada Brštenika kod Opuzena, kojeg je bosanski kralj naumio pretvoriti u brodogradilište i bazu za razvoj bosanske flote.
Koristeći nesređene prilike u susjedstvu Tvrtko je Bosni 1390. godine pripojio gradove Split, Trogir i Šibenik, otoke Brač, Korčulu i Hvar, čime je svoju vlast uspostavio na jadranskoj obali, od Kotora sve do ušća Zrmanje, a već iste godine zaposjednute oblasti unio je u svoju kraljevsku titulu, pa se u ispravama i poveljama potpisuje “…po milosti Božjoj slavni kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”.
Potkraj Tvrtkove vladavine na granicama, ali i unutar Bosne, pojavljuju se prvi osmanski vojnici, koje je dva puta, najprije 1386., a zatim i dvije godine kasnije kod Bileće, sačekivao i porazio Tvrtkov vojvoda, Vlatko Vuković. Godine 1389., kad je sultan Murat I odlučio da protiv Srbije, a nakon nje i Bosne, preduzme veliki vojni pohod, bosansku vojsku je na Kosovu polju predvodio Vlatko Vuković. Time je, u maniru velikog državnika, što je uistinu i bio, Tvrtko stao u odbranu svoje zemlje koja se našla u predvečerju velikih osmanskih osvajanja na Balkanu. Sa dušom se rastao, po svemu sudeći u pedeset i trećoj godini, 10. marta 1391. godine, ostavivši iza sebe Bosnu kakvu je cijelog života snivao: veliku, ni od koga zavisnu, kraljevinu!
Alen Zecevic
Izvor: Al Jazeera

Naselja bosanske srednjevjekovne države: Posušje




U okolici Posušja ima veći broj nekropola iz Srednjeg vijeka
Kralj Ostoja je boravio u Posušju 1403 god. Tu su ga tražili dubrovački poslanici koji su imali nalog od kneza da ga dočekaju (in Posusse).
Posušje je glavno mjesto Župe Posušje koja se spominje u povelji kralja Ostoje 1408 god.
Blizu Posušja je ležao grad Ričani u Čitluku kod rječice Ričine.
Preko Posušja je vodio put u Duvno, Imotski i Kočarin-Blagaj.
Izvori nekada stavljaju i grad Proložac u Posušje.
U okolici Posušja ima veći broj nekropola iz Srednjeg vijeka: u Ričinama, Rastovači, Gracu i Batinu – bilježi Marko Vego u radu ‘Naselja bosanske srednjevjekovne države’.

Naselja bosanske srednjevjekovne države – Blagaj




Kad je bosanski ban Stjepan II Kotromanić zauzeo Hum, odlučio je da dođe u dvorac Bišće gdje je trebalo da ga dočekaju dubrovački poslanici sa darovima 1327 god.
1380 godine se spominje Martin Brajković iz Bišća.
Kralj Tvrtko I je izdao povelju Dubrovčanima u svom dvorcu Bišću, u Podgrađu, 2 dec. 1382 god. Bišće se nalazilo u Podgrađu kod Blagaja koje dominira čitavim današnjim Bišćem-Poljem.
Tu se nalazi vrelo Vrači, jedan kilometar daleko od rijeke Bune gdje je otsjeo i kralj Dabiša 1395 god. i kralj Ostoja 1399 i 1403 god. Dubrovčani su došli kod kralja Ostoje u Bišće 3-III-1404 god. (misli se na dvorac Bišće u Podgrađu).
Vojvoda Sandalj je mislio da dođe u Bišće 1405 god. Dubrovčani se tuže na vojvodu Sandalja što je uspostavio carine u Bišću (22-II-1411 god.). Opet se spominje Bišće i 1415-1419. Kralj Ostoja je u Bišću ukinuo carine u Popovu, 23-III-1418 god.
Prvi put se spominje ime Blagaj u ugovoru vojvode Sandalja i Mlečana 1 nov. 1423 god.
U martu 1423 god. stoji u dubrovačkim zapisima ‘Bisze sotto Blagay‘ što upravo odgovara dvorcu Bišću i Podgrađu. Kasnije, 1426, 1428, 1439, 1444, 1451, 1452, 1454 god. se spominje Bišće.
Turci su zauzeli Blagaj 1465 god. Spominje se u Blagaju kadija 1473 god. a 1506 god. Ismail, sin Barakov.
Godine 1955 sam našao temelje dvorca Bišće u Podgrađu kod Blagaja, u Hercegovini. Prema ostacima se vidi da je bio na sprat i da je imao svoju kanalizaciju od koje je nađen jedan dio, kao i pozlaćeni prsten sa graviranim konjem.
Treba napomenuti da je ban Matija Ninoslav imao na pečatu dva konjanika na konjima. Nije isključeno da je naš prsten od humskih knezova. Izgleda da je taj prsten služio kao pečatnjak. Nalazi se u Zavičajnom Muzeju u Mostaru (nije inventarisan) – pored ostalog je zapisao o Blagaju kod Mostara historičar Marko Vego u svom radu Naselja bosanske srednjevjekovne države.

Stari bosanski gradovi: Ljubuški




Ljubuški je pripadao župi Večerić. U istorijskim izvorima se javlja dosta kasno, prvi put 1452. godine, prilikom rata Stjepana Vukčića sa Dubrovnikom.
Kada je Vladislav Hercegović prešao na stranu Dubrovčana, oteo je ocu čitav Hum osim Ljubuškog, u koji se Stjepan Vukčić sklonio. Tada je i kralj Tomaš mislio doći pod Ljubuški.
Kao posjed Stjepana Vukčića spominje se u povelji kralja Alfonsa V od 1.6.1454. godine. Turci su ga zauzeli 1463. godine, ali samo na kratko, jer je već 18. jula javljeno u Dubrovnik da ga je Turcima oteo Vladislav Hercegović. Turci su ga ponovo zauzeli 1477. godine i smjestili u njega posadu sa dizdarom.
Od početka XVIII vijeka sjedište je kapetanije. Prema hronici popa Šilobadovića više puta su ga napadali Kotorani između 1662. i 1669. godine. Napušten je 1835. godine.
Grad zauzima prostor od nekih 500 m2. Razvijenog je tlocrta sa sistemom bedema koji opasuju glavnu kulu. Bedemi ponegdje dostižu visinu i do 10 m, a u temeljima debljinu od 2 do 3 m.
Popravljan je u više navrata. Danas su mu sačuvane jake ruševine na brežuljku iznad Ljubuškog.
Utvrđeni grad Ljubuški je nepravilan mnogougao dužine oko 90 m i maksimalne širine oko 50 m. Na prvi pogled, posmatrajući njegov situacioni plan, zaključujemo da je dograđivan u nekoliko vremenih faza.
Najstariji dio srednjovjekovnog grada Ljubuškog činila je četvrtasta snažna kula sa malim oborom jugoistočno od kule. Ova kula je imala vanjske dimenzje 8,5 x 7 m, a obor je bio dug oko 15 m i širok oko 11 m. Oblik obora je bio nepravilan četverougao.
U drugoj fazi dogradnja je obuhvatala nastavak jugoistočne strane u vidu prislonjenog nepravilnog petougaonog obora, koji je na sjevernoj strani bio ojačan sa dvije kule. Polukružna kula je imala vanjski promjer oko 5,5 m, a četvrtasta najdužu vanjsku stranicu oko 6,8 m.
Najvjerovatnije je da je samo prva faza srednjovjekovna, predturska. Međutim, nije isključeno i da druga faza potječe iz vremena prije 1463. godine. Odgovor na ovo pitanje dobit će se nakon arheoloških i arhitektonskih istraživanja radova.
U trećoj fazi utvrđenje se proširilo na sjevernu, istočnu i zapadnu stranu od najstarije utvrde. Ovo je sigurno turska dogradnja koju karakteriše izgradnja brojnih zidanih zgrada u zapadnom dijelu dograđenog utvrđenja. Najbolji način utvrđivanja raznih faza izgradnje je izučavanje maltera, koji su u svakoj fazi različiti, kao i izučavanje načina zidanja i upotrebljene vrste kamena.
Istraživanja koja bi se provela na ljubuškom gradu mogla bi nam odgovoriti na niz pitanja o tome kako su Turci dogradnjama i pregradnjama transformirali naše srednjovjekovne gradove, posebno hercegovačke, koji su imali neka specifična obilježja.
Izvor: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Husref Redžić
(MiruhBosne)

Srednjovjekovni bosanski parlament (Stanak) – simbol moći i jedinstva srednjovjekovne Bosne




Jedan od najspecifičnijih pokazatelja snažnog državno – pravnog temelja srednjovjekovne Bosne je njezin srednjovjekovni parlament – Stanak. Veoma malo pažnje je posvećeno ovom segmentu bosanskohercegovačke srednjovjekovne historije. Srpska historiografija (Konstantin Jiriček i Sima Ćirković), nastojeći marginalizirati srednjovjekovnu bosansku historiju, bosanski Stanak dovodi u vezu sa opisom vladara i njihove vladavine, a ne kao dio državno – pravnog ustrojstva.
Termin Stanak se upotrebljavao i za sporove između Bosne i Hrvatske ili između Bosne i Dubrovnika. U Dubrovačkim aktima se spominje kako je Veliki vojvoda Sandalj Hranić putovao 1422. godine u Bosnu na Stanak. Ipak, institucija Stanka trebala bi sezati, mnogo dalje i dublje u tradiciji naroda, klada je vladala još veća decentraliziranost u Bosni, i da je kao i u susjednim političkim zajednicama on postojao na razini sastanka, parlamenta svih slobodnih ljudi. U razvijenom srednje vijeku najčešći pojam za srednjovjekovni bosanski parlament je bio “Rusag bosanski” ili “sav Rusag bosanski”. Po svemu sudeći ovaj izraz je neposredno preuzet iz Ugarske i pri tome preinačen u riječ Orsag.
U Rusagu bosanskom, odnosno bosanskom Stanku, se sva bosanska gospoda okupljala. Uz vlastelu, koja predstavlja svu Bosnu, kao bitan element i činilac države je bosanski vladar, koji je glavni simbol države. Stavovi kralja se mogu mijenjati ali dostojanstvo i kruna ostaju isti. Za ove podatke uglavnom saznajemo iz stranih izvora, u čemu Dubrovnik prednjači. Kruna i Bosna – Corona e Bosna što je isto kralj, gospoda i vlastela – Re Signori e Baroni: Sve zajedno predstavlja bosansku državu. Time se dolazi do zaključka da je Bosna u ovom periodu bila staleška monarhija, što je u to vrijeme bilo veoma napredno u poređenju sa susjednim državama poput Srbije. Ovakvim uređenjem nastojalo se očuvati jedinstvo bosanske države. Vladar nije sam činio državu. Bosanski parlament, odnosno Stanak, se sastojao od jednakopravne bosanske vlastele i kralja. Stanak je očitovao i izražavao njihovu moć i utjecaj koja je, i pored podijeljenih uloga, dolazila do punog izražaja. Daleko veću ulogu je dobio nakon smrti kralja Tvrtka I Kotromanića 1391. godine. To je bilo i razumljivo, obzirom da je Tvrtko bio samovoljan vladar, mnogostrano nadaren i uspješan. S toga kraj XIV i prva dva desetljeća XV stoljeća, predstavljaju period najjače uloge bosanskog parlamenta na rješavanje državno – pravnih odnosa srednjovjekovne Bosne. Stanak je u tom razdoblju birao i mijenjao vladare, kao što je bio slučaj sa kraljem Ostojom i Tvrtkom II. Sazivan je sam, bez poziva i učešća vladara te je neposredno djelovao na politiku, odlučivao o sudbini vlastele i raspravljao o teritorijalnim pitanjima. Zbog ovakve politike dolazilo je i do čestih sukoba između bosanske vlastele ali, bez obzira, to nije narušavalo bosansko jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost.
Kada se 1416. godine pojavio osmanski sultan Mehmed I sa svojom vojskom, na bosanskim granicama, njegovi izaslanici su radili na pomirenju između bosanske vlastele. Ipak, Stanak je održan bez prisustva kralja a donesena je i odluka da se uhapsi kralj Ostoja i knez Dragiša Dinjičić. U maju 1420. godine donesena je odluka da se kralj Tvrtko II daruje. Kralj Tvrtko II tada bez saglasnosti Stanka ne odobrava neke koncesije Veneciji. Međutim, Stanak nakon detaljnog razmatranja pristaje na koncesije koje su išle u korist Veneciji. Svrgavanjem kralja Tvrtka II slabi ugled bosanskog parlamenta. Bosanski Stanak je kroz cijeli period djelovanja ostao autentičan segment državno – pravne tradicije srednjovjekovne Bosne.
bosnae.info

GRAD POČITELJ: Putopisi Evlije Celebije 1664. g.


Travelbosnia

Podigli su ga hercegovacki banovi,14. Ovdje sam odsjeo upravo u saraju naseg gospodara Ibrahim-age,15 cehaje velikog vezira Ahmed-pase Cuprilica (Köprülü-zade).16 Njegova milostiva i postovana gospoda majka pripremila je meni, siromahu, jednu sobu i spremila jelo i pice. Ja sam donio pismo naseg gospodara Ibrahim-cehaje njegovoj majci, a ona je meni, siromahu, od radosti istoga casa darovala par odijela, boscaluk i deset hiljada akci i poslala me da razgledam grad.17
10 U orig. Buninic’se=Bunica,lijeva pritoka Bune izvire iz istoimenog vrela sjeveroistcno od Ograca,a uliva se u Bunu oko 2,5 km uzvodno od Bunina utoka u Neretvu
11 U orig. Istolice = Stolac
12 Na Buni su bila cetiri mosta, jedan rimski dva Karadoz-begova cetvrti, onaj veliki sto je ovog rata porusen,bice Danijal-pasin.Ko je taj Danijal-pasa nisam mogo utvrditi
13 U orig. Lubzade = Ljubovic Cifluk Ljubovica na Buni nije se mogao lokalizovati.
14 Pocitelj se pominje 1444. g. kao grad u Zupi Blagaju (C. Jirec’ek,DieHandelstrassen, 25. i 26; Thalloczy, Studien, 361), a onda 1448. U njemu je postojala tvrdava prije 1465. g., jer ga je 1466. zaposjela vojska Matije Korvina kao grad, a 1471. zauzell su ga Turci i u njihovoj casti ostao je sve do 1878. g. (H. Kreievljakovic, Pocitelj na Neretvi u Kal. Nar. Uzdanice za 1934).
15 Ovaj Ibrahim-aga, cehaja velikog vezira Ahmed-pase Cuprillca,je vrlo ugledna i uticajna licnost na Porti; on je u svoje vrijeme bio stozer oko koga su se okupljali nasi ljudi u Carigradu.Porijeklom je iz Pocitelja na Neretvi. Tu je podigao nekoliko humanih iprosvjetnih ustanova. Ono sto se o njemu dosada pisalo bilo je sasvimnedovoljno. Safet-beg Basagic u svojim radovima o nasim znamenitim ljudima na Porti uopce ne pominje ovoga svog znamenitog zemljaka. Dosada nijee bio utvrden identitet ove licnosti niti tacno znalo ko su bili osnivacii raznih zaduzbina u Pocitelju na Neretvi.Ibrahim-beg Basagic je u jednoj bosanskoj Salnami zabiljezio narodnu tradiciju da je dzamiju u Pocitelju osnovao S’is’man Ibrahim pasa,da je on bio namjesnik u Misiru ida je odande poslao krasne cilime za svoju dzmiju u Pocitelju. Pri tome je Ibrahim-beg toga Ibrahim-pasu identifikovao sa bosanskimnamjesnikom Ibrahim-pasom iz Gabele (umro 1648. godine). Nekoliko podataka o cehaji Ibrahim-pasi dao je H. Kresevljakovic u svome radu Pocitelj na Neretvi (Sarajevo 1933) na osnovu putopisa Evlije Celebije Sidzill-osmani-a i narodne tradicije Medutim cehaja Ibranim,osnivac nekih kulturnih spomenika u Pociteiju iSisman Ibrahim-pasa beglerbeg misirski,nisu ista licnost. To je znao i sam autor Sidzill-i osmani-a, koji o obojici ovih imenjaka i nasih zemljaka donosi posebne biografije sto zacudo, nisu zapazili Basagic ni Kresevljakovic.
To je pomenutim naucnicima promaklo vjerovatno stoga sto Mehmed Surejja u svome pomenutom djelu cehaju Ibrahim zove nekom omaskom Kara Ibrahim-pasa Pocinli, sto svakako treba ispraviti u Kara Ibrahim Pocitelli (iz Pocte1ja, Pciteljac). Drugu teskocu za identifikaciju ove licnosti unio je je Evlija Celebija, koji kaze da je Hadil Alija sin Musa-agin, koji je 970 = 1562/63. osnovao dzamiju u Pocitelju, bio djed cehaje Ibrahima dok za njegova oca Omer-agu jedanput pogresno kaze da je brat, a drugi put pise tacno da je Omer-aga otac Ibrahimov i da je pokopan u selu Tasovcicii kod Pocitelja, a da mu je majka jos ziva i da stanuje u Pocitelju, gdje ju je i Evlija posjetio i donio joj pismo od sina. Otac Ibrahim-cehaje, Omer-aga, umro je nesto prije 1664. Kakav je odnos Ibrahim-cehaje prema Hadzi-Ali-aginoj dzamiji u Pocitelju, sada se ne moze nista odredeno kazati. Evlija Celebija u svome Putopisu tacno citira natpis sa Ali-agine dzamije koji se i danas cuva u toj dzamiji, a vidi se i mjesto vise vrata dzamije gdje je taj natpis nekada stajao. Kresevljakovic pretpostavlja da je danasnja zgrada sazidana na mjestu Hadzi-Ali-agine dzamije (n. d., 14). Ja mislim da Ibrahim-cehaja nije uopste podigao nikakvu dzamiju u Pocitelju, nego da je to stara Hadzi-Ali-agina dzamija koju je narod kasnije pripisao Ibrahim-pasi, osnivacu medrese i drugih zaduzbina, a ovoga opet identifikovao sa Sisman Ibrahim-pasom, kome tradicija pripisuje sve te zadudzbine.Posebna zabuna vladala je upitanju porijekla Ibrahim-cehaje. Evlija Celebija kaze da je Ibrahim-cehaja sin Omer-agin, a unuk Hadzi-Ali-age, sina Musa-agina, osnivaca Pociteljske dzamije. Medjutim, jedan drugi pasin savremenik i znanac, poznati dubrovacki diplomata i pjesnik Jaketa Palmotic, izvjestava nas o porijeklu Ibrahim-cehaje sasvim drukcije. Izvjestavajuci svoju vladu o najznacajnijim onovremenim licnostima na Porti on pise i o ovom Ibrahim-agi, cehaji velikog vezira, pa kaze: »Receno mi je u povjerenju da je njegova majka bila podanica nase republike. Rodjena je u selu
Trnovici, odakle se udala za izvjesnog Antonija (Antuna) Ragcicica, morlaka iz Hutova, sela koje granici sa Os’ljem. On se tokom vremena poturcio sa citavom svojom kucom i nazvao se Hadzi-Omerom pa presao da stanuje na Neretvu. Tu je stupio u sluzbu Zulfikar-bega, koji je rodjen u Mostaru pa poslije otisao na Portu i postao veliki defterdar. Zatim je doveo Omer-aginog sina u svoju kucu, u Carigradu, tu ga vaspitao i skolovao« (Radonic, Dubrovacka akta i povelje, III, 2, 670-677). Po tome je Ibrahim postao administrativni cinovnik u nekoj ustanovi, kako pise i M. Surejja, a vjerovatno bas u uredu velikog defterdara Zulfikar-bega. »On je pisao«, prica dalje Jaketa, »da stece neku ustedjevinu – i dobio polozaj emina arsenala.« S Jaketom se slaze i Surejja, koji zna da je Ibrahim postao hadzegan i da je zbog preduzimljivosti i zalaganja oko izgradnje sezdeset lada stekao naklonost starog Mehmed-pase Cuprilica (Surejja, 1, 107). Kad je velikim vezirom postao, Ahmed-pasa Cupnlic imenovao je Ibrahim-agu svojim cehajom, kako to jednoglasno tvrde Palmotic i Surejja. Tu prestaju Palmoticevi podaci o daljoj karijeri Ibrahim-cehaje. Njega dopunjuje Surejja, ,koji zna da je Ibrahim-cehaja u mjesecu rebiul-ahiru 1079 (poc 8. sept 1668) postao beglerbeg pro­vincije Haleb s rangom vezira, da je odatle premjesten u istom zvanju u Misir u sabanu 1080 (poc. 25. dec. 1669). U saferu 1084 (poc. 18. maja 1673) premjesten je na polozaj beglerbega Sirije, a sljedece godine postao je ponovo beglerbegom provincije Haleb i serdarom u Bagdadu. Umro je u dzumadu 1.1087 (poc. 12. jula 1676) g. u Kartalu prema Dunavu, a pokopan u Isakc’iju.
Surejja za njega kaze da je tezio da uvijek bude pravedan, da je bio sposoban i plemenit covjek, a Palmotic smatra da je zasluio da se pretpo­stavi mnogim ljudima koji su bili na visim polozajima od njega ne samo zbog naklonosti koju je uzivao kod Cuprllica nego i zbog sopstvenih zasluga i sposobnosti. Zbog toga je bio mnogo uticajan i postovan na dvoru. Bio je veliki prijatelj i zastitnik Dubrovcana. Posjedovao je veliko bogatstvo. Svoj dvor je drzao u takvom sjaju da se on gotovo nije razlikovao od dvora i svite velikog vezira. Bio je dostojan svakog visokog polozaja i duznosti. Sultan je imao najbolje misljenje o njegovoj razboritosti, ali on sam misli da sada (oko 1664)
Ovaj grad osvojio je od Mlecana Mustafa-pasa Skopljak (Uskuplu), jedan od Fatihovih vezira,18. To je ispostava (nijabet)blagajskog kadiluka na teritoriji hercegovackih sandzaka.19 Ima gradskog zapovjednika (dizdar)20 i pedest momaka gradske posade.
Oblik i polozaj grada. – To je malen i nizak grad na najvisem vrhuncu jedne prilicno visoke i strmenite litice na istocnoj obali rijeke, tj. na onoj strani prema gradu Blagaju. Samo je vrlo strmenit nema vece casti ni srece nego da bude u sluzbi Cuprilica u kojoj je dospio na vrhunac slave i ugleda. Tim prije sto mu ubuduce nece nedostajati mogucnost da dode do svakog dostojanstva ali on sada iz navedenih razloga pretenduje ni na sto drugo.Palmotic izvjestava jos kako mu je receno da je Ibrahim-agin otac Hadzi Omer umro prije dvije godine (Palimotic je pisao svoj izvjestaj pocetkom 1667?) a da mu je majka jos ziva blizu Mostara.Ovi se navodi potpuno slazu sa navodima Evlije Celebije koji nas o Ibrahim-pasinim roditeljima izvjestava gotovo istim rijecima .Evlija je posjetio u Pocitelju Ibrahim-aginu majku donio joj pismo od sina,a ona ga bogato obdarila. Evlija nas izvjestava (1664) da je Ibrahim cehajin otac podigao u Pocitelju imaret, a sam Ibrahim-pasa medresu, banju, han isahat kulu.M.Surejja pise da je Ibrahim cehaja podigao »u Hercegovini dzamiju medresu i cesmu,a u C’orliju, Gejbozi i Hadzioglu Pazardzirku cesme (n. d., 1, 108). Oko banje i hana bilo je vise terzijskih, kujundzijskih,kalajdzijskih, puskarskih i sedlarskih ducana koji su pripadali Ibrahim-pasinu vakufu (Kresevljakovic n.d.15). Uz Ibrahim-pasinu medresu postojala je vrijedna orijentalna bibhoteka. Nekoliko rukopisa iz te biblioteke porijeklom iz Misira nalazi se danas u Orijentalnom institutu,a jedan divan prepis Kur’ana iste provenijencije u Orijentalnoj zbirci Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Tradicija zna da je »Sisman« Ibrahim-pasa bio valija u Misiru i da je odande poslao krasne cilime za pociteljsku dzamiju. Ovi rukopisi svjedoce da ih je osnivac medrese slao iz Misira i drugih istocnih provincija Carstva, u kojima je sluzio, za svoju biblioteku u Pocitelju.
16 Ahmed-pasa Ciuprllic sin turskog vojskovode i velikog vezira Mehmed-pase Cuprilica .Naslijedio je oca u casti velikog vezira u novembru 1665. i sklopio mir u Vas’varu. Osvojio je Kandiju u septembru 1666. Umro je 1676. G.
17 I na osnovu dubrovackih izvora zna se da je Ibrahimova majka zivjela u Pocitelju.
18 Pocitelj nije uzeo od M1ecana Mustafa-pasa Skopljak, nego hercegovacki krajisnik Hamza-beg (1470-1474) i to u septembru 1471. g. (Truhelka, Tursko slavjanski spomenici str. 167-170).
Ovaj Kodza Mustafa-pasa zvao se Bogojevic; sin je hercegovackog krajisnika Davud-pase. Kasnije (1509), postao je pasa. Bio je hercegovacki sandzak od pocetka 1517. do maja 1518.g.Ranije je bio sandzak u Serezu. Ovaj most na Bregavi kod Dubrave podigao je 1517. g. On se zvao i Skopljak stoga sto je imao posjede u Skoplju. Prema tome on nije vezir Fatihov,kako ce malo kasnije reci Evlija,nego Selimov, s kojim je ucestvovao u ratovima u Egiptu i Siriji. (Up Truhelka ,GZM, XXIII, 1911 450-51).
19 Pocitelj je zaista bio nijabet blagajskog kadiluka sve do 1782. g.Tada je na prijedlog pociteljskog kapetana Smaila osnovan pociteljski kadiluk s rangom od »C’anada«, a ustrojen je tako da je iz mostarskog, blagajskog i stolackog kadiluka izluceno 31 selo i pripojeno Pocitelju.
20 U Pocitelju je sjedio dizdar od 1471. do pocetka XVIII st.Prvi se dizdar pominje 1475 (Truhelka n. d. 170;H Kresevljakovic.Tridesetih godina XVII st. u Pocitelju je sjedio aga i oko 15 vojnika. (Starine, XIV,177). i cvrst. Ima jednu gvozdenu kapiju koja se otvara prema jugu, a nema opkopa. S druge strane rijeke nalazi se ponor i provalija. U unutrasnjosti grada ima kuca gradskog zapovjednika (dizdar), zitnica (ambar) i malena dzamija u jednoj maloj kuli; sve su gradjevine pokrivene plocama. Ima i jedna kula za vodu iz koje se silazi u rijeku. Za vrijeme opsade silazi se niz stepeniste od 200 stepenica, koje su uklesane u stijenu. U slucaju borbe ovaj grad moze primiti pet stotina ljudi, jer je to vrlo malena tvrdjava. Ima otprilike pet stotina malih s’ahi-topova. Gradska kapija stoji stalno zatvorena,21. Nocu pedeset vojnika drzi strazu. Ako bi neprijatelj pokusao da predje preko rijeke plivajuci ili pomocu mjehova na ovu stranu, oni bi zapucali iz topova i pokvarili mu posao. Varos.
Pod ovim gradom na obali rijeke lezi varos od sto pedeset kamenom plocom pokrivenih kuca, s vinogradima i vrtovima.22 U nekim odzacima (handan) postoje naoruzane kule.Tu ima jedna dzamija. Natpis na njenoj kapiji glasi:
»Ovu casnu dzamiju podigao je dobrotvor i dobrocinitelj Hadzi Alija, sin Musa-agin, 971 godine.«
U njenom dvoristu (haremu) ima jedan visok cempres. Tu svijetlu dzamiju podigao je predak (ecdad) naseg gospodina cehaje Ibrahim-age.15 Njegov (tog pretka) postovani brat Hadzi Omer-aga23 podigao je na obali rijeke uz gradski bedem, s donje strane ove dzamije, javnu kuhinju (imaret) u kojoj se dan-noc besplatno dijeli hijeb i corba stanovnicima varosi (belde).24Uoci petka daje se (jos) jahnija, pilav i zerde. Ona ce postojati sve dok bog bude htio.
Kasaba je imala jednu osnovnu skolu, pa je onda nas gospodar Ibrahim-cehaja podigao medresu, a (sada) je poslao ljude da naprave jos i kupatilo (hamam) i svratiste (han).25
Kuce kasabe su (nanizane) sve jedna povise druge tako da gledaju na zapadnu stranu i prema rijeci. Ovdje ima vrlo mnogo ora­hovih stabala. Zbog toga sto je zrak vrlo prijatan, ovdje voce prispijeva prije nego u drugim kasabama.
Ja sam, siromah, po nalogu Suhrab Mehmed-pase, sve hrabre momke koji su sa mnom, siromahom, dosli ostavio u ovoj kasabi kao muhafezadzije (cuvare) kod majke naseg gospodara cehaje Ibrahima.
Odatle sam otisao sa deset oboruzanih strijelaca u grad Gabelu, kao sto mi je bilo naredeno.
Iduci jedan sat juzno obalom rijeke dosao sam u
21 Sudeci po ovom opisu Turci dotle (1864) nisu gotovo nimalo izmijenili staru tvrdjavu. Ona je znatno prosirena tek nakon 1715. g., kada su Mlcani ostetili Gabelu, glavnu tvrdavu toga kraja.
22 Jedan izvjestaj oko g. 1626. navodi da je ova varos tada brojala oko 300 kuca. Ti su brojevi svakako pretjerani.
23 Treba otac, a ne brat. (Uporedi naprijed str. 461, nap. 15.)
24 Ovaj je imaret podigao Hadzi Omer-aga, brat Ali-age, osnivaca dzamije, a mjesto gdje je stajao zove se i danas „Pekara“.
25 Opis ove medrese, hana i banje, vidi H. Krsevljakovic, n. d., 38.
SELO TASOVCIC,26
To je muslimansko selo na drumu, sa pedesetak kuca i dzamijom. Cak je Ibrahim-cehajin otac Omer-aga pokopan ovdje na glav­nom putu.
Iduci, zatim, iz ovog sela juznom obalom rijeke, presli smo jednosvodni most Kodza Mustafa-pase Skopljaka (Uskuplu) na rijeci Bregavi. Rijeka Bregava dolazi iz uvala na istocnoj strani stolackih brda i na ovom mjestu prolazi kroz klanac sto je pod onom stijenom koja se zove Stolica hercegovackog kralja i tu se odmah ulijeva u rijeku.27 Kad se prede ovaj most, na lijevoj strani, jedan sat daleko ima polje koje se zove Popovo.
POPOVO POLJE
Na ovom Popovom polju ima preko hiljadu jama, ali u njima nema vode. Kad nastane mjesec juli i vode u cijelom kraju opadnu, onda se iz ovih jama pojavi i provri voda. A kasnije, kad nabujaju, pretvore ovo Popovo polje u jezero. Ima tu neka vrsta ribe koja je vrlo ukusna i pojacava seksualnu potenciju. Stavise, u ovoj zemlji Bosni veoma potentnu covjeku kazu: »Ah, covjece, sigurno si jeo ribu iz Popova.« To je vec poslovica. Istina je, medutim, da su neki ljekari stavljali mozak ovih riba u madzune za pojacanje potencije. Kad nastane ljeto i prestane padati bozja milost (tj. kisa), voda se iz ovog polja povuce.