Sunday, January 21, 2018

Anegdota o Radakovoj predaji Bobovca u ruke Osmanlija 1463. godine – šta su mu Osmanlije poručile kada su ušle u grad?




Bobovac je bez sumnje najslavnije mjesto srednjovjekovne bosanske historije. Pored toga što je bio bosanska prijestolnica bio je poprište i brojnih sukoba bosanske vlastele i kraljeva. Za njega su vezane i brojne anegdote a svakako jedna od najzanimljivijih je vezana za vojvodu Radaka, kojeg je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u naletu osmanske vojske pod komandom sutalana Mehmeda el Fatiha, 1463. godine postavio za komandanta odbrane grada, dok se kralj uputio prema Jajcu kako bi tamo sakupio vojsku za odbranu Bobovca. Kada su Osmanlije došle pred Bobovac 19. maja 1463. godine, procjena je bila da je grad dobro utvrđen i opskrbljen namirnicama i da će trebati i do dvije godine da se zauzme. S toga je odlučeno da se izliju topovi koji bi skršili odbranu Bobovca. Međutim, sasvim neočekivano, već treći dan opsade, Radak je otvorio vrata Bobovca i pustio Osmanlije da ga zauzmu, nadajući se da će time dobiti visoku nagradu od sultana za takvo djelo. Ipak, oni mu tada rekoše: “Kako ćeš ti nama biti vjeran, kada si svom rođenom kralju zabio nož u leđa i postao izdajica”, nakon čega su ga bacili strmoglavice niz klisure grada. Po tome se i nazva ta klisura Radakova stijena.

Bosanskohercegovački gradovi su prve kafane imali prije Beča i Pariza – otvaranje prvih kafana u Bosni




Prva kafana za koju znamo u Bosni postojala je u Sarajevu 1592. godine. Banja Luci pripada drugo mjesto po starini koje je imalo svoju kafanu. Iz jedne zakladnice napisane 21. maja 1617. godine, znamo za prvog kafedžiju imenom h. Husein, koji se potpisao na zakladnici kao svjedok. Prema tome, Sarajevo i Banja Luka su imali kafanu prije Pariza (1671) i Beča (1683). Sam čin prženje kahve je u Osmanskom carstvu bio državni monopol, tako da ni kahvedžije a ni privatnici nisu smjeli pržiti kahvu. Prženje kahve obavljalo se u državnim pržionicama zvanim tahmis. Prihode tahmisa država je izdavala u zakup. Poznato je da je 1866. godine izdan banjalučki tahmis u visini od 6 500 groša za godinu dana. Najveću potrošnju kahve u Bosanskom ejaletu imalo je Sarajevo, Bijeljina i Banja Luka. Obzirom da je u navedenim mjestima propisana količina kahve uvijek bila ispijena pije kraja godine, kao surogat kahvi, koristio se nohut ili leblebija, koja se pržila i mljela.

Položaj osmanskih trupa u Bosanskom ejaletu – koliko je Bosna mogla mobilizirati ljudi za potrebe rata




Okupacijom Bosne od strane Osmanlija otpočeo je i proces ustrojstva osmanskih vojnih jedinica na prostoru nekadašnje Kraljevine Bosne. Po već ustaljenom konceptu formirane su standarne osmanske vojne jedinice i na našim prostorima. Tako su zapovjednici kapetanija, koje će biti formirane krajem XVI stoljeća, biti kapetani. Po pravilu su poticali iz najstarijih bošnjačkih porodica. Sve do njihovog ukidanja, oko kapetanija će biti skoncentrisana glavnina bosanske vojske. Prema dostupnoj osmanskoj dokumentaciji, tokom XVIII stoljeća u Bosanskom ejaletu, se za potrebe rata, moglo mobilisati do 60 000 ljudi, skupa sa vojnim formacijama, što je činilo između 6 i 7% ukupnog broja stanovnika Bosanskog ejaleta. Veoma važnu ulogu u odbrani granica Bosne odigralo je i vojno ustrojstvo koje je izgledalo ovako: a) džemat (14 do 96 ljudi); buljuk (10 do 100 ljudi) – oni su se dijelili na janjičarski buljuk do 100 ljudi, spahijski do 30 ljudi i posada utvrđenja do 10 ljudi; c) oda (5 do 10 ljudi) i d) bajrak (50 do 60 ljudi). U ovim vojnim formacijama bili su zastupljeni sljedeći vojni redovi: 1) janjičar: sultanovi i i domaći; 2) spahije: lokalne i pogranične; 3) gradsku posadu su činili: konjica (farisi), stražari (azapi), gradski čuvari (mustahfizi), noćni čuvari (asas ili hasas, pasvandžija ili pasmandžija), tobdžije, oklopnici (džebelija), čuvari klanca (derbendžije), dobrovoljci, poseban vojni red konjice i lahka konjica; 4) sejmeni i 5) mobilizirano stanovništvo (nefer).

Thursday, January 18, 2018

Prvu srednju školu za žene na prostoru današnje Bosne i Hercegovine su 1869. godine otvorile dvije Engleskinje




Tanzimatska reforma u Osmanskom carstvu tokom XIX stoljeća, znatno se osjetila i na prostoru Bosanskog vilajeta, otvaranjem i brojnih novih škola. Među novootvorenim srednim školama ističe se ona koju su u Sarajevu osnovale dvije Engleskinje, Adelina Irbi i Mis Makenzi, poznatu pod imenom Zavod “Mis Irbijeve”. Škola je otvorena 1869. godine, te se smatra prvom ženskom srednjom školom u Bosni i Hercegovini. Prvobitno je škola bila namijenjena učenicama svih vjeroispovijesti a kasnije su se u nju upisivale isključivo učenice pravoslavne vjere, pa se i sama škola počela tretirati kao srpski zavod. Uz školu je postojao internat kojeg su ove dvije Engleskinje izdržavale. Nakon što se škola u punom smislu razvila, posjedovala je sistem školstva od osam godina, i to: kao osnovna škola brojala je četiri, kao viša djevojačka škola jednu i kao učiteljska tri godine. Izbijanjem Hercegovačkog ustanka 1875. godine od strane srpskih seljaka, škola je zbog lošeg statusa pravoslavaca u tom periodu prestala da radi, da bi se nakon austrougarske okupacije 1878. godine ponovo otvorila. Školu su zajedno održavale Irbi i Makenzijeva, da bi nakon smrti Makenzijeve 1874. godine rad nastavila Irbijeva, a u spomen na Makenzijevu brojni zavodi su nazvani po njoj.

Kanibalizam i prinošenje ljudskih žrtava kod Ilira




Grčki pisac Arijan, koji je živio u II stoljeću p.n.e, navodi da su tokom jednog pohoda Aleksandra Makedonskog na grad Pelion, u srednjoj Albaniji, Iliri “zaklali kao žrtve tri dječaka, tri djevojke i tri crna ovna”. Kada su ih Makedonci napali Iliri su se povukli unutar zidina grada “tako da su i njihove žrtve ostale ležati kao plijen”. Pored ovog podatka još nekoliko antičkih pisaca navodi slučaj ljudožderstva kod Ilira: Florus, Festus, Ammianus i Cellinus.

Ritualno ubijanje neprijatelja, pa i vlastitih suplemenika, jedenje njihovog mesa i pijenje njhove krvi – su običaji koji su bili veoma rasprostranjeni među primitivnim narodima. Ritual jedenja ljudskih organa nije bio povezan sa glađu, nego sa religijsko – magijskim vjerovanjima, jer se vjerovalo da se tim činom dobija na snazi, hrabrosti, mudrosti, a naslijede se i vrline ubijenog. Nemamo dokaza o raspostranjenosti umorstva i ljudožderstva kod drugih ilirskih plemena, ali nam je poznat slučaj koji bilježi Nikola iz Damaska, da su Autarijati, koji su naseljavali prostor jugoistočne Bosne i gornjeg Podrinja, ubijali svoje iznemogle i ranjene borce da ne bi pali u zarobljeništvo. Dalje se navodi da su pripadnici Autarijata vjerovali da će neprijatelj, ukoliko bude ubijao njihove suplemenike, jeo njihovo meso i pio krv, naslijediti i njihove vrline i na taj način postati još snažniji i opasniji.

Prvi motorni voz koji je prošao bosanskohercegovačkom prugom je prozvan “Ludi Sarajlija”





Parne lokomotive su u Kraljevini Jugoslaviju polahko počele izlaziti iz upotrebe još u tridesetim godinama XX stoljeća, kada je Mehmed Spaho, tadašnji ministar saobraćaja Kraljevine Jugoslavije, insistirao na uvođenju motornih vozova u Bosni i Hercegovini. Iz tog je vremena ostala i priča o „Ludom Sarajliji“. Naime, prvi takav voz u saobraćaj je pušten 1938. godine na relaciji Beograd – Sarajevo – Dubrovnik. Pošto je bio mnogo brži od dotadašnjih parnih lokomotiva, stanovništvo nenaviknuto na njegovu brzinu ubrzo ga je počela nazivati „Ludim Sarajlijom“

Komentar Milana Srškića, predsjednika Narodne radikalne stranke u BiH poslije podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine – “Ja ne mogu u Bosni gledati minarete”





Da bi formalno uredio stanje proizvedeno Šestojanuarskom diktaturom kralj Aleksandar je 3. septembra 1931. godine donio proklamaciju i “Zakon o kraljevskoj vlasti i državnoj upravi”, čime je ustoličena apsolutna vlast u Kraljevini Jugoslaviji. Nova upravna vlast i uvođenje banovina, potpuno je išlo na štetu Bosne i Hercegovine, koja je “pocijepana” a njezina teritorija pripojena je srpskim, hrvatskim i crnogorskim upravnim područjima.
Na ovaj način ostvaren je plan Milana Srškića, predsjednika Narodne radikalne stranke u BiH i ministra koji je kasnije postao predsjednik Vlade u doba diktature. Naime, Srškićev plan je očitovan u prijedlogu da se ukine odredba Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, prema kojem je BiH sačuvana kao administrativna cjelina. Na pitanje zbog čega je Bosna podijeljena Srškić je odgovorio: “Radi Turkeša [misleći na Bošnjake]. Ja ne mogu u Bosni gledati minarete, oni moraju nestati. Banovine su stvorene sa srpskom većinom tamo gde je to bilo moguće [Vrbaska i Drinska banovina], čime je konačno razbijena homogenost muslimanskog stanovništva.”